petak, 09.03.2007.

TREAT HER LIKE A LADY.... :-)

prvo mi je guxova zaprijetila.
i bila je veri višs, kao ako-ne-napišeš-nešto-nou-mor-ljubs-bijajč višs, pa sam bila pod pritiskom.
a ja sam pod pritiskom odlična, od-li-čna, zaista, više kao fenomenalna, pa rekoh, napisat ću.

pa sam pričekala dan-dva, da bude dan žena.
kao, imat ću temu, bar ju neću morat smišljat.
jer, u smišljanju i nisam fenomenalna. uglavnom.
al onda sam pomislila da baš neću pisat na dan žena.

šta meni treba dan?
samo DAN?!

ali, što da ja napravim od pišljiva dvajesčetr sata?
ha?? ANYONE?!

pa reko, neću pisat na dan žena.
ovaj 9. 3. je podjednako dobar za objavljivanje godine žena.
mene, jelte.
i svaka druga godina je takva.
ja neću samo jedan dan, a-a, jok.

nismo endemi, ne izumiremo, nismo bolest ni povijesni dan od prije 568 godina.
ako će meni netko samo jedan dan čestitat, onda fala , al ne bi fala, rađe bi se udala.

svaka žena svaki dan napravi nešto dobro.
npr. moja mama.

trpi me. ozbiljno vam kažem, svaki dan me trpi. za ozbač i istač.
a ja, kao druga superskvo naše familije, trpim starijeg brata.
e, to treba i moć i znat.
ženama je ta moć urođena. af kors.


jučer smo se na kockici, forumu mog faksa, cijeli dan prešutavali oko položaja žena u društvu. očekujući masovan napad feministica i da se gnjev njihov sruši na bogohulnu glavicu moju, moram reć da mrzim takve rasprave.

iskreno, pričama i prepucavanjima znam da neću ništa postić.
od kad sam se iz ružnog pačeta (ali, zbilja ružnog pačeta) počela pretvarat u nešto što je imalo potencijala da s vremenom možda, ali samo MOŽDA i poprimi ženski oblik, susretala sam se sa svakakvim komentarima.
lagala bi kad bi rekla da me dira.
diralo me u startu. a onda skužiš dvije stvari:
a) ionako samo pričaju- ne samo što nisu "opasni", već su i nesvjesni koliko mi komplimentiraju tim svojim idiotnim dobacivanjima, komentarima i zaključivanjima. za dobrim konjem prašina se diže. kobilom, jelte.
b) dok oni pričaju, ja bar mogu nešto korisno i napraviti.

ionako, ja ne želim bit u svemu ravnopravna s njima.
ne želim tu übersposobnost višesatnog ispijanja piva zureći u televiziju, ne želim se ponositi svojom sposobnosti da pljuvačkom pogodim pokretnu metu s 20 metara udaljenosti a da paralelno ne mogu pogoditi wc školjku, ne želim da ne znam skuhat jaja i i da ostavljam za sobom trag od prljavih čarapa. jerbo, kako bi ujutro uspjeli nać put natrag od spavaće sobe do kauča?!

isto tako, ne želim s njima dijelit lakove za nokte, niti losione za tijelo s mirisom passion friut-a ili vanilije. ne dam im ni gušt ženskih babinjaka, laganih haljinica u ljetno vrijeme ili mirišljave duge kose kad je tek oprana. ne dam im ni amy winehouse, ni opčinjenost xavierom naidooom, ni rujanine kolumne u cosmu.
ni malo njihanja kukovima koje sve njih vrati na prvu fazu evolucije.

ne želim ravnopravnost u svemu.
samo želim da sve cure, djevojke, žene i überžene postanu svjesne svega što mogu.
i da budu sretne što imamo puno toga, a potrebno je samo malo, da nadmašimo muškarce.

know your enemy, cure moje.
samo nađite nekog dobrog frajera pa mu pokažite koliko ste dobre, a onda neka se on potrudi da svaki dan bude Dan žena.



MALI EDIT:
još uvijek me nervira ovaj brojač.
ja sam bespomoćna, nemoćna žemska. jel ima kakav moćan mužjak koji će ovoj nemoćnoj žemskoj pomoć riješit brojač-krizu?

srijeda, 07.02.2007.

KRATKO. AL NE BAŠ SLATKO. VIŠE DOSADNO. AL AJDE.

-moja inače najdraža mobilna mreža mi je u subotu zeznula sastanak sa DsK; prosljeđivali su mi poruke sa bar 5 sati zakašnjenja, pa sam zato zadnjih 5 dana na konkurentskom operateru; sigurno ih boli...in your face, losers!!!

-bobelline je prekrasna; sad fakat snimamo onaj stidljivi filmić

-imala sam ispit u ponedjeljak, i jedva ga preživjela

-imam još jedan ispit u ponedjeljak

-bila sam i na jednoj čudnoj kavi nakon ispita...pa mi se puno toga mota po glavi

-imam novu favorite kavu- Wall Street mocca, za van

- opet pišem gluposti, valjda od previše učenja, i jer mi libra i đaxer fale

-zadnjih dana se po stanu dernjam "fallen leaves" od billyja talenta; dobra stvar za dernjat se. zato se i dernjam, jelte.

-mislim da je to sve za ovaj tjedan. upozorila sam vas u naslovu da je dosadno. al ko vam je kriv. :-P


-i strahovito me živcira što mi se brojač posjeta kad je prešao 10 000 vratio na nulu; a ja sam kreten za sve što ima veze s tehnikom, tehnologijom i kompjuterima pa ga samo mogu gledat i živcirat se

utorak, 23.01.2007.

ŠTAFETA

kao i obično, kasnim.
al eto, da i ovo nabrazaka napišem (jer upravo lupam glavom po tastaturi, pišem seminar upravo), pošto me ona malena, preslatka, pametna, turbomegaultra cool DsK uvalila.
zlo i naopako.
pih, šta ti je žensko. :-P

1) luda sam za losionima za tijelo. ne samo losionima, već i kremama, kremicama, kremetinama, maslacima i inim pizdarijama za trackanje svih 177 cm u punom sjaju i fleširanju ogledala nakon svakog tuširanja, bar 2 puta dnevno. imam cijelu kolekciju, svih mirisa i tekstura, sa svih strana svijeta. i planiram ju još povećati. pa´š vidit onda drpanja....!

2) volim mrave. zapravo,samo jednog. i uvijek imam jednog za kućnog ljubimca i uvijek se zove miljenko. i ima svoju kućicu, i hranu, i svaki dan mi šeće po ruci. što je zapravo prilično čudno, jer volim jednog mrava. čim su npr. 2 u šetačkim pohodima po mojoj nastranoj ručici, samo ih stresem na pod. onda ih ne volim. al mi je miljenko (billo koji, ne cjepidlačite :-P) najdraži.

3) otkad znam za sebe, luda sam za Polijem. i mogla bi živjeti na njemu, ali ne želim; prevelika je paranoja da bi ga se zasitila,ili da bi mi,nedajbože, prisjeo.
iako, ni poli nije ono što je nekad bio.
ja bi da vrate onaj ou sou spešl gmo, makar i pod cijenu dlakavih prsa ili treće sise.
hm, ovo zadnje i ne bi bilo tako loše. ne bi nitko ni skužio manjak na prve dvije. mda.

4)jedina stvar koja me već godinama može smirit i koja mi nikad ne može prisjest je kuhanje. obožavam kuhati. u bilo koje doba dana ili noći, bilo što. samo je bitno da imam u pozadini neku dobru glazbu.

5) već sam dala imena svojoj djeci. u glavi, af kors.


ako već pišem, neću stat na 5 stvari.
kad je bal,nek je jebal, ili kako to već ide.

6) bojim se boli.
najgluplje u svemu tome što plačem, vrištim, kumim i proklinjem na depilaciju voskom, dok me tetoviranje nije ništa bolilo. a bilo je na poprilično bolnom mjestu.

7) klaustrofobična sam, i to poprilično. ako me netko i natjera u lift, počinjem brojati do deset, pričati nebuloze, hiperventilirati i na najmanji zastoj ili trzaj,i grliti neznance, rodbinu i sve one prokletnike koji su me natjerali da uđem u lift. pa sam znala pješačit do frendice na 14.kat.
u wc-ima se nikad ne zaključavam, pogotovo ne negdje vani. zapravo nigdje.
i radije pješačim do 9.kata...pih, a ti mi nisi vjerovao! :-P :-P


8)kad sam najnježnija, i najotvorenija s nekim, pričam u muškom rodu.

9) mrzim bombone. bilo kakve. al onako,BAŠ.
mrzim ih.

10) slaba sam na xaviera naidooa. ljubav moja....
a jedini celebrity u kategoriji mojih mokrih snova je davor radolfi :
a)tko to spomene, osobno ću mu se krvi napit i kosti mu polomit
b) dal on uopće spada u kategoriju celebrityja?!?!

11) najviše vjerujem starijem bratu. moj brat je pametan. i sposoban.
moj brat će daaaleko dogurat u životu, i to sam.
moj brat je jači od tvog.

12) ljudi se najviše naživciraju kad im puštam neku glazbu ili maltram s tekstom neke pjesme. a poanta je u tome da samo oni koji me najbolje znaju, znaju da uvijek, ali UVIJEK pjesme koje u tom trenu slušam odražavaju moje raspoloženje, i tekstovi uvijek odgovaraju mome raspoloženj/razmišljanju/onome što želim nekom reći i sl.

13) udat ću se za muškarca koji će mi otpjevati onu "moju" pjesmu od Divljih jagoda, a da mu ja to nikad ne kažem. zasad je to jedino Đaxer znala napravit. u Grčkoj. pred hrpetinom turista.

nedjelja, 07.01.2007.

napokon...JANKEC!

u prošlom postu sam spomenula jankeca, pa rekoh, vrijeme je da i napišem nešto kad sam ga već spomenula.
zapravo, mislim da mi je i trebalo toliko da se odlučim pisati o njemu jer mi ga je bilo teško podijeliti s nekim, nekako sam se uvijek nadala da će jankec biti nešto samo moje...
to se svi nadaju...
i svatko bi jankeca za sebe....

ali, istina je da je jankec ponos našeg grada.
neka vrsta superiornog nacionalnog dobra.
uveseljava sve ljude (osim starije gospođe od 70 naviše, al to spada u onaj o-tom-potom dio), i tjera ih da cijene sebe i sve druge.
serem, naravno.
al jankec je fakat...a ono...HIZ SPEŠL.
ima on par svojih prednosti:
1) dečko je genijalac, pogotovo za...ajmo reć tehnologiju
2) opire se svim prisilno nametnutim društvenim normama
3) bori se protiv lažnih autoriteta i provoditelja bilo kakvih prisilnih mjera
4) ne pati za materijalnim dobrima, već je zadovoljan s onim što dobije
5) uvijek, ali uistinu uvijek je voljan ljudima oko sebe pružiti barem tračak ljubavi i nježnosti

znam da vam je teško povjerovat da takvi dečki (da, da, i mlad je! ) uopće postoje, pa da ne trkeljam više bezveze, navest ću par primjera kojima sam ja , oh da, JA, upravo J*A svjedočila, i nije ovo jedna od onih rekla-kazala priča.
dokaz njegove kompleksnosti je što se u svakoj priči isprepliće po par od onih 5 gore navedenih točaka.
pa ajmo:

PRIČA 1:
Jankeca sam prvi put susrela kad sam imala kojih 10-ak nejakih godina, a on je bio već kršan mladić od kojih petnaestak.
već tada su državne vlasti osjećale ugroženo zbog njegove natprosječne inteligencije, pa su ga bezuspješno tražili po cijelom jarunu par sati.
PAR patrolnih kola ga je tražilo.
razlog?
e sad, uz razloge 2 i 3, pojavljuje se i razlog 1.
naime, naš kvartovski einstein je, baš kao i svoj pola rozi poni-pola nabrijani bmx, iz raznih djelova koje je našao po smetlištima uspio napraviti jedan prilično solidan tranzistor, ali sa mikrofonom, jakim zvučnicima i slušalicama.
čemu policija?
vjerojatno zato što im je upao u frekvenciju.
tako smo tih 5 dana mi u parkiću plakali od smijeha do je on čučao kraj grmlja i derući se u tranzistor svojim težim zagorskim naglaskom :
"pššššš...kapetan jankec govori....doojava...droga...na jarunu...droooooga..pšššššš...puno droge...privedite osumnjičene, ovdje kapetan jankec....pšššššš...jebo te, vrit i droga....BOOOOMBAAAAAA!!!!!!" i bacajući se pod klupicu ko da je bomba eksplodirala.
i tako se policija dala u potragu za jankecom, i skoro su ga ulovili, ali ih je skužio i počeo bježat na svom poni-bmxu.
i tako jankec skače na bicikl, preko livade trči policajac i dere se u voki-toki da mu druga patrolna kola srežu put, a jankec paralelno juri niz nizbrdicu i doslovce vrišti u svoj tranzistor "neema jankeca, nema gaaaa...ne ga loviti, jankec je dobar, jako doooobar!!!"


PRIČA 2:
stara godina 2004, oko 11 navečer, dvije frendice došle do mene, mi se spremile i krenule prema jednom jarunskom klubu na doček. i tako hodamo nas tri u chuck norris-the world is mine stilu posred ceste i cerekamo se, kad s druge strane ceste skužim jankeca kako ide u suprotnom smjeru,grli svoj tranzistor, sav tužan i gleda u pod.
čim nas je skužio, dobaci nam "boook, cure..." i nastavi gledat u pod.
i ja, af kors, doviknem mu "bok, jankec, i sretna ti Nova", a on zastane, pogleda nas, ozarilo mu se lice i....dotrči k nama.
unese nam se u lice, i gleda bez da i jednom trepne.
bilo bi scary da nije bubnuo: " a vi meeenee znate, haaa...pa, bute ni dale jednu pusu? daj mi pusu, pa znate me", našto ja pokažem na M., a on krene ju poljubit, našto sve tri nabacimo brži korak uz "joj, fala jankec, al žurimo, drugi put pusa".
dok nismo skrenule u drugu ulicu čule smo ga kako se dere "a jedna pusa...jeedna puuusaaaa...puusaaaaa...." (razlog 5).


PRIČA 3:
prije par dana, novi zg tramvaj.
stanica kod cibone.
taman prije nego što će se vrata zatvorit, utrčava jankec unutra i baca se na pod.
vozač zatvara vrata zbog hladnoće, al i dalje stojimo na semaforu.
na prvom sjedalu sjedi neka poprilično stara gospođa, ali nimalo sitna ni nježna i dernja se na mobitel. na drugom sjedalu je jedna cura, a na trećem ja, s tim da su moje i njeno sjedalo okrenuti jedan prema drugom. i kako se jankec bacio na pod kad je uletio, taman se doklizao do mene i nje, a onda se lagano ustao i čučnuo kraj nas, gledajući kroz prozor niz ulicu iz koje je dotrčao. i kaže u pol glasa:
-jebi se, striček policajac...

tišina par sekundi, tramvaj stoji; još malo proviri kroz prozor i opet kaže:
-ma, jebi se ti, gospon policajac,hihi,jeebi se!

tramvaj još stoji.
-ne buš me ulovil, glupavi policajac...pobegel sam ti!

sad i ja već hoću da tramvaj krene i da jankec opet pobjedi mračne sile mup-a.
pola tramvaja paničari, pola nas navija za jankeca jer smo počašćeni da ga poznajemo od prije. cura preko puta mene u strahu jače stisne torbu i pogleda me, a ja susprežem smijeh.
pogledam niz ulicu iz koje je dotrčao, nigdje nikog živog, a kamoli dečkiju u plavom. al svejedno, jankecu ja vjerujem, i ja već nervozno pogledavam vozača kad će krenut.

tramvaj krene. napokon!!!
jankec skoči na noge i zavrišti:
-" jebi se gospon policajac, ŽENUU BUUM TI SVUUKEEL!!!!"
smijući se, sretan ko malo dijete, ode na početak tramvaja do tri dečka i pita ih sitno za hranu (razlog 4, gore naveden), dečki ga odbiju, on prokomentira da razumije, kako su teška vremena i fino ih pozdravi, okrene se i.....
ugleda baku na prvom sjedalu.
mene već grčevi love jer se ne smijem smijat, a suze mi već idu na oči, jerbo znam kako ovo inače završava.
i tako stane jankec kraj bakice, u jednoj ruci grli tranzistor (ovo je novi, snježno bijele boje sprijeda, odostraga sivi, obljepljen flasterima), s drugom rukom se grčevito drži za prečku.
i gleda baku izbuljenih očiju, bez treptanja. (slijedi razlog 5)
fokusira ju punih trideset sekundi, i onda, ko rhett butler u usporenoj snimci, napući usne najjače što može, i dalje širom otvorenih očiju počne se naginjat prema baki s namjerom da ju poljubi.
ona ga skuži tek kad je bio 10-ak centimetara od nje, i lupi ga derući se "manijak jedan, idioooot!!!! baka bi ti mogla bit!", i još ga odvali velikom torbetinom, tako da je odletio sve do mene.
al heroj ulice jankec se samo nasmije i romantično joj odgovori : "taakve ja naaajviše volim...".
tada namigne curi preko puta mene,i nježno ju pogleda.
ja se već pripremam za udvaranje/nabacivanje/barenje/hofiranje/... pred prepunim tramvajem,jer šta tek mene čeka ako je baku sa pepeljarkama i otrovno zelenom heklanom kapicom išao ljubit.
i stane jankec kraj mene, polako me odmjeri od glave do pete i upita:
-"a imaš ti možda kaj sitnoga?"
-"sorry jankec, izlazim tu van, drugi put"
-"a doobro, boook"

i tako me jankec odbio.
ipak...nada umire zadnja. al nada je kurva. ( sad to probajte bubnut za velikim familijarnim ručkom gdje dijelite isti stol s tri daljnje tete nade koje vam ionako nisu drage. )

ako ga sretnete u gradu, dajte mu nešto sitno.
on je bar jedini koji to neće zapit.

petak, 22.12.2006.

vidjela sam The Harija. Oooo da.

fala svima na zagrljajima.
saljem i ja jedan veeeliki svima vama.
tog nikad dosta,jelte.
ionako se volim grlit...
ajm sač a slat!

al zapravo, zašto sam odlično?
zbog dvije stvari:

1)shvatila sam da ću uvijek imat svog jankeca, iako..nikad neće bit moj.
al nije ni bitno.
jankec je muškarac nad muškarcima.
sad ne stignem napisat jednu poštenu postčinu o jankecu, tako da o tom next time.

2)vidjela sam Ga.
jučer.
u tramvaju.
skoro sam se rasplakala što od Jaruna do Savskog nema više stanica. milja. kilometara. svjetlosnih godina.
uglavnom.
on.
ON, 2 metra od mene.
facijalni mišići su mi se ukočili od smiješkanja u njegovom smjeru, jer sam mu htjela pokazat da JA znam tko je ON.
a ovi ostali vulgaris ljudi nemaju pojma kraj koga imaju čast se vozit.
O, JU LITL PIPL..!
ali, unatoč mom smješkanju, nije me ukapirao BAŠ do one stanice gdje izlazim. razmišljala sam dal bi bilo previše da u punom tramvaju u kojem je rijetko doživljenu tišinu prekidao tek povremeni glas "sljedeća stanica je knežija" nepovratno unakaziti mojim pjevanjem "uviiiik ćeš dušo oostati, svitlo bez kojeeeg ne moogu, kaaampaanel mojee juuubavi, jeedina luuuka naaa moruuuu".
zaključila sam da bi bilo malo too much.
onako, sudska-zabrana-pristupa too much.
isto kao da mu dok izlazim iz tramvaja onim I-see-dead-people glasom dobacim "jaa znaaam....".
pa sam se samo nasmješila, i izašla van sva sretna.
e.
pa još da mi dođe ivica sikirić ićo, pa nika više ništa ne bi tražila u životu.
NIKAD. NIŠTA.

uglavnom, ako niste skužili o kom je riječ, dabogda dobili šibice za božić zbog neznanja.
riječ je o Hariju Rončeviću.
to, samo mu ime spomenem i sva se...usplahirim.
evo jedan od razloga zašto ga volim, preporučam da skinete ovu pjesmu.
i sve ostale, NARAVNO.


Hari Rončević
Još ne znam kud s tobom

Dok me dira, dok me ljubi
Tvoje usne osjećam
Dok mi priča, gubim riječi
Tvoje lice zamišljam

Kako letjeti s nekim kad su ti slomljena krila

Još ne znam kud s tobom
Ni kud bi sa sobom
Još teško je budit se pored nje

Dok me grle, njene ruke
Kao lance osjećam
Dok me dira, dok me ljubi
Tvoje lice zamišljam

Kako letjeti s nekim kad su ti slomljena krila

Još ne znam kud s tobom
Ni kud bi sa sobom
Još teško je budit se pored nje

Kao Titanik plovim dignut iz mračnih dubina
Hodam tiho k'o srna što je već ranjena bila

utorak, 19.12.2006.

Tha Melaxoliso

veliku većinu svog vremena se osjećam jaka, najjača; kao da sve mogu riješiti sama, bez imalo problema i s lakoćom.
sa svime se mogu boriti, i ama baš ničega se ne bojim.
jer, nije shanu tako mala,mlada ili nedajbože,slaba.
a tada su mi svi drugi potrebni samo za ono lijepo u životu.

danas nije taj dan.
danas sam najkrhkija na svijetu.
i jedan krivi dodir bi me slomio...
zagrljaj spasio.

nadam se da je sutra dan kad sam opet najjača.


"I ne želimo da nas vide kako plačemo.
Plačemo jer ljudi zbog kojih plačemo ne znaju da zbog njih plačemo a ne želimo da nas vide kako plačemo.
I jesmo ponosni."
Antoine de Saint-Exupery



"koita me pou klaio san paidi
ki i aitia agapi mou eisai esy
koitakse me pos melagholo
epeidi makria sou den mporo..."
Tha Melaxoliso

nedjelja, 17.12.2006.

evo mene nakon podužeg izbivanja.
pomalo mi je i falila ova ekipa (linkovi sa strane, linkovi sa strane!!!).
bila sam u slavoniji, rješavala ispite, pomalo izlazila (pomalo? ).
provela po busevima i vlakovima vrijeme podjednako vremenu potrebnog račanu za davanje izjave. JEDNE.
castro je njegov najbrži sljedbenik.
volim ja vlakove.
busevi....
a ono.blago rečeno...
NE BAŠ.
u petak sam išla za Zg,i tako u rano jutro negdje u Slavonskom brodu ukrca se bakica s ogromnim paris-hilton-al-sa-žablje-zelenim-okvirima sunčanim naočalama i crvenom trakicom u kosi, te neizostavna tri cekera u rukama.
ovako, prvo da pitam- jesam ja možda neupoznata s nekim pravnim odredbama po kojima svi hrvatski penzioneri prvi dan mirovine dobiju cekere za plac,pa ono, grincek je imao premalo mrkve pa eto sad ću svojim cekerčićem izbit pokoji bubreg srednjoškolcima i studentima po busevima i tramvajima?!
uglavnom.
uletava bakica.
s tri cekera.
sjeda iza mene, dok ja pokušavam spavat.
e.
aj pogodite zašto sam se razbudila?
anyone??
kad imate 3 dana želučanu virozu,i povraćate za dobro jutro, dobar dan, laku noć, sretnu hanuku i ahoj jak se maš, pomalo vas razbudi bakica koja sjedne iza vas (s onim tipičnim potezanjem VAŠEG sjedala dok se ona namješta).
nije problem u bakici.
već u bakici koja smrdi po kikirikiju.
a ova je do zagreba žvakala 3 vrećice bobi flipsa.
tri, ali, o pobogu, TRIIIIIII!!!!!!
s onim mljackanjem između svaka četiri smokija. tješila sam se da do zagreba ima samo još 2 sata,sa samo jednim stajanjem.
na tom stajanju je my favorite grandma čejndžala pozišn i sjela ISPRED mene.
pa sam mogla vidjet u odrazu na staklu da između onih mljackanja i pročačka zube prstima. al ono. ne vidiš prst.
nakon toga, izignorirala sam krušku, vic krekere i jaffa kekse koje je pojela after bobija. tada je ionako bilo taaako svejedno.
došla sam doma, povratila po zadnji put za ovu virozu, istuširala se, legla u fetus položaj, i onako istraumatizirana, zakunila se sama sebi da nikad, ali ama baš NIKAD neću biti bakica koja miješa voće sa grickalicama.

subota, 14.10.2006.

nije Nova...al evo par želja ;)

evo samo da se malo javim, iako bi bilo way cooler da ste izdali tjeralicu za mnom il nešto tako, al ajde, imate vremena...

od prošlog posta se dosta toga promijenilo.
prošla sam par svađa, upoznala par krasnih dečkiju (al i dalje ostajem pri teoriji da su svi kreteni), zaboravila neke "stvari" (bobe, nema više svađanja na tvom blogu ), rješila neke stvari na faksu.
imam i novi poslić, koji je fenomenalan. istina, kod mame u firmi, al sam presretna, tako da sam si sad baš faca kad kažem da imam dva posla i paralelno studiram. evo, evo ga opet, evo ide...iiiii......-


malo sam se bojala nekih promjena, a na kraju se ispostavilo da je to baš ono što mi je trebalo, i prvi put mogu reć da sam zadovoljna sa svime.
odgovaraju mi nove stvari, nema opterećenja, a ako naiđe neki problem, mogu ga riješit. ako ne sama, onda uz pomoć dragih ljudi.
a ima ih.
i volim ih, onako, opako.

saznala sam neki dan da jedna osoba koju sam svojedobno jako voljela je čula za moj blog, i da su ju povrijedile neke stvari.
rekla sam da mi je žao zbog toga, jer nikad mi nije bila namjera nekog povrijedit. blog je MOJA perspektiva. i imam potpuno pravo na nju.
on nije niti realan prikaz moje cjelokupne ličnosti niti izvor informacija o meni, niti se daje recept na njega (iako...možete pisat prijedlog ministarstvu).
i ono najbitnije, blog nije sredstvo za psihološku analizu. bar ne moju.
iz njega se ne može zaključit da sam se promjenila. jer nisam, i znam da sam ista. ne ista kao prije godinu il dvije, već cijeli život.
al okolnosti se mijenjaju, a ja odrastam.
imam obaveze (radim dva posla i studiram!! radim dva posla i studiram!!), nove ljude u svom životu, novo okruženje.
nitko me na to nije prisilio, niti ja to ne želim.
želim to, želim učiti u svakom mogućem smislu, želim se formirati kao osoba. ako me nema po kavama, ne znači da sam drukčija.
zapravo, to znači samo da nemam vremena.
zato volim mog Đaxera.
zato volim Libru.
one to znaju, i ta ljubav je uzajamna. i još par osoba me zna, i meni je tih par osoba dovoljno da se osjećam sigurno i sretno.
a to je bitno, jako bitno.
jer na kraju dana, nakon svega (dva posla i fax, dva posla i fax!), prekrasan je osjećaj imati netkoga tko te voli i razumije. s kim ti možeš šutit ili cijelo vrijeme pričat o glupostima.
ko što je jadna libra sinoć sat i pol do 2 ujutro slušala o mom opakom shoppingu, i od srca smijala se na moje scene u parfumeriji, i djelila euforiju oko savršene zelene vestice i haljine koji će savršeno ić na moje jahaće čizme. žene.

neki ljudi tu sreću nađu u vezi, ja sam ju našla u prijateljicama.
istina, možda se i proširi taj mali kružok, pa neki xy-kromosomčić pokvari tu estrogensku vibru.
samo se moram odlučit jel XY u osijeku ili zagrebu.

htjela sam još par stvari reć, al...zaboravila sam.
plavuša.

nije ni bitno, ukratko, veselim se što će djevojka-sa-najljepšim-očima-na-svijetu opet doć u zagreb, i što će opet past neki babinjak (frifol, pozvan si, bar da na kavi bude jedan ixipsilončić ).
veselim se i ponovnom odlasku u osijek sljedeći tjedan, i veselim se bratovom povratku iz varaždina (btw, ZNAM da ovo čitaš...sljedeći put bar čekaj da ti JA kažem neke stvari prije nego ti izleti da ih znaš ), večerašnjem izlasku u Hem, i ponovnom odlasku na posao u ponedjeljak.

želim vam svima predivan vikend, i još par "sitnica":
-najbolje prijatelje, one duhovite,iskrene,dobre, nježne, pametne, tolerantne i zabavne frendove
-buđenje s osmijehom
-cafe latte za van s lješnjakom i dva smeđa šećera dok se šećete po gradu
-najbolju Kraljicu Majku
-turbomegaultraextra cool starijeg brata bez kojeg ne bi znali da postoje i savršeni xy primjerci
-pametnu, zgodnu bratovu curu čiji vas savjeti izvuku iz milijun nedoumica i strahova (pa vas ona odvuče na coloniu )
-savršenu zelenu stylish vesticu koja je fora baš zato što nije trendy, a opet je taaako savršena
-posao na koji ušetavat s gore spomenutom kavom na ruci i osmijehom na licu, jer znate da će vam sljedećih 7 sati proletjet u cerekanju i trkeljanju o svemu i svačemu
-sunca, sunca i još malo sunca, bez kapi kiše
-nekoga čiji vas zagrljaj smiruje
-puno smijeha
-najviše ljubavi; bilo kakve, samo nek je ljubav

svima vam šaljem puse, kiss kiss cmok cmok slin slin, i ujedno molim one najcool blogerice da se organizira kakvo kafenisanje. al javite unaprijed molim ( dva posla i fax!! dva posla i fax!!!)

ja vas sve ljubem i volem.

četvrtak, 05.10.2006.

evo dosla samo mahnut.
i pohvalit se.
naime, bila ja na kavi jučer.
5 predivnih, pametnih, zabavnih, sposobnih cura izrazito razvijenih socijalnih vještina (). i ja.
možda od njih i naučim nešto o pisanju.
uglavnom... eat yourself alive!!!

a sad,evo taman sad se pakiram, idem opet za osijek, T. je već tamo, spremna za večerašnji izlazak i sutrašnji ranojutarnji odlazak na faks. ako ga ONA opet ne prespava!
opet nisam spavala cijelu noć, nisam baš nešto za pisanje, jedino sam imala snage za pohvalit se.
a nau pliz ekskjuz mi, droljasto crveni lak za nokte me čeka, prva etapa spremanja za večeras.
po tom me večeras prepoznajte u osijeku!

utorak, 26.09.2006.

introducing...

ev´ me opet, nakon kratkog pauziranja.
malo po slavoniji bauljala, sad sam u fazi spavanja, ali eto, čisto da pozdravim, da ne ispadnem nepristojna.
pa evo:


nakon malo zujanja po slavonskom brodu (ne pitajte šta i gdje, zapamtila sam samo birtije po centru i neku birtiju "alfa" gdje mi je gazda pokazivao kako je prelakirao plesni podij, pa sam ja s oduševljenjem hvalila znalački izabranu nijansu oraha sa primjesom trule višnje koja odlično odaje dojam topline; nisam ga htjela pitat zna li da će mu dečkići taj isti parket u roku tjedan dana spalit čikovima a tete izgrebat potpeticama. shvatit će.), prešla sam na osijek.
nije loš grad, ima neki određeni šarm koji zagreb nema.
ima malene, minijaturne tramvaje, koji (u koji god dio dana ih vidiš), nikad nisu puni. nema gužve, al´ onako- BAŠ NEMA GUŽVE!!
zaključak: osiječki penzići nisu sotonini izaslanici.
ako vi imate bolje objašnjenje, bring it on.

a sad pojašnjenje naslova- osim što se može odnositi i na ova dva grada gore, puno većim djelom se odnosi na jednu megaultraturbohiperextra cool curu, meine kolegicu s faksa, koju sam upoznala sasvim slučajno, i to posredništvom, da bi na kraju ispalo da imamo više dodirnih točaka nego hercegovina i mercedes.
zgodna mlada slavonka, za koju sam mislila da je ogledni primjerak mirnog, tihog curetka, na kraju je postala divlja partijanerica s tolerancijom na alkohol jednog prosječnog rusa. to je po noći, jelte.
po danu smo uspoređivale skripte, pričale o faksu, kuhale ručak, i zajedno se odricale cigareta.
moš mislit. noć uvijek sjebe koncept.

al shanu je još uvijek umorna.
i shanu ne može više puno pisat.
možda kasnije.
al ne večeras.
večeras shanu čuva bratiće dok sestrična hopsa na pearl jam.
neki drugi dan.
ionako za dan-dva opet idem via osijek.
možda nakon toga?
možda.